Photo by Daniel Tuttle on Unsplash

Već sam pogled na domaće životinje i njihove pretke razlog je za čuđenje i divljenje! Znamo da je vuk predak svih pasa, svih pasmina od čivava do doga, od bezdlakih pasa do pulija,… a ljepotom i elegancijom ništa ne zaostaju domaće kokoši. Osim toga, pasmine domaćih životinja prilagođene su podneblju u kome su nastale i zbog toga su temelj ekološki prihvatljivog uzgoja.

Domaće životinje u svakoj su civilizaciji kroz povijest imale važnu ulogu i posebno mjesto. Za neke su one bile svete, naš narod ih je nazivao „blago“. Mi smo ih sakrili na farme izolirane od našeg društva, ugrozili njihovu dobrobit i čak doveli do pretjerane selekcije (engl. overbreeding).

No, domesticirane vrste životinja naše su nasljeđe i obaveza. Bez njih ljudsko društvo ne bi bilo isto,…

 

 

Image by vkhima from Pixabay

Domestikacija nije pripitomljavanje

Domestikacija (udomaćivanje) je odnos u kojem dugoročno jedna skupina organizama (populacija) preuzima značajni utjecaj nad razmnožavanjem i brigom za drugu skupinu zato da bi imala koristi od te skupine. Tijekom domestikacije organizmi (životinje i biljke) se počinju razlikovati od svojih divljih predaka po genotipu (genotip su svi geni jednog organizma), a promjene su vidljive prema tome kako izgledaju i kako se ponašaju (fenotip). Promjene nastaju kroz duži vremenski period, kroz više generacija i prenose se na potomstvo.

Za razliku od toga pripitomljena je ona životinja koja je odrasla uz čovjeka, te je naučena na ljudski okoliš. Takva životinja ne razlikuje se prema izgledu od svojih roditelja, a u ponašanju i dalje zadržava sve potrebe svojih divljih rođaka. Dakle, takva životinja je socijalizirana i habituirana (naviknuta) na život sa čovjekom, ali njen genotip nije promijenjen.

Tablica 1. Relacije između domesticiranih i divljih životinja

Starije definicije domestikacije naglašavaju ulogu čovjeka u namjernom odabiru (selekciji) onih osobina biljaka i životinja koje su mu korisne. No, novija istraživanja pokazala su da su puno prije ljudi mravi uzgajali gljive i preuzeli brigu o kolonijama biljnih uši. Zatim, promatranjem ponašanja nekih skupina divljih životinja koje u današnje vrijeme dolaze živjeti blizu ljudi, stvorena je nova teorija prema kojoj i životinje imaju ulogu u domestikaciji. Zbog toga se smatra da se domestikacija može promatrati kao evolucijski proces, što je u suprotnosti sa starijom definicijom prema kojoj je to ljudska inovacija (umjetna selekcija).

Glavnina domestikacije događala se prije oko 12 tisuća godina, kada su domesticirane ovca, svinja, koza i krava. No, psi su domesticirani puno prije (prema procjeni sigurno prije 15 tisuća godina, a možda i više), a neke životinje domesticirane su relativno nedavno (hrčci u posljednjih 100 godina). Dakle, u roku par tisuća godina pojavilo se više vrsta domesticiranih životinja na više mjesta na Zemlji, a to je u terminima evolucije jako brzo. Konačno, neke životinje smatramo poludomesticiranim, kao npr. pčele i indijske slonove.

 

Ilustracija: https://www.sciencenews.org/article/dna-evidence-rewriting-domestication-origin-stories

 

Image by Sasin Tipchai from Pixabay

Teorije o domestikaciji – što je znanstvena teorija?

O tome kako i kada se odvijala domestikacija imamo nekoliko znanstvenih teorija koje se temelje na  tri skupine dokaza. „Znanstvena teorija je objašnjenje jednog aspekta prirodnog svijeta, koja se može više puta testirati, sukladno znanstvenoj metodi, uz primjenu unaprijed definiranog protokola promatranja i eksperimenta. Utemeljene znanstvene teorije izdržale su strogu kontrolu i utjelovljuju znanstvene spoznaje” (Wikipedija, 2018). Pojednostavljeno rečeno: znanstvenici provedu veći broj istraživanja, te na temelju toga izgrade teoriju. Takva teorija može opstati ili biti srušena kroz nova znanstvena istraživanja.

Dokazi domestikacije dolaze iz tri skupine istraživanja:

Već je Darwin primijetio da domaće životinje imaju više promjena u ponašanju, fiziologiji i građi po kojima se razlikuju od svojih divljih predaka. Taj skup promjena danas se naziva sindrom domestikacije (engl. domestication syndrome). Naime, sve domesticirane životinjske vrste imaju neke zajedničke karakteristike koje su prikazane u tablici 2.

 

Tablica 2. Osobine prema kojima se razlikuju domaće životinje od svojih predaka koji i dalje žive u divljini.

Bjeljajeve lisice

Znanstveno istraživanje domestikacije lisica započeo je zoolog Dmitry Belyayev 1959. godine u Sovjetskom savezu. Taj projekt danas vodi Lyudmila Trut na Institutu za citologiju i genetiku, u Novosibirsku, Rusija.

Bjeljajeve domesticirane lisice odabirne su samo po jednom svojstvu, a to je prihvaćanje ljudske prisutnosti bez agresije („pitomost“). Međutim, tijekom generacija odabira pojavile su se druge karakteristike za koje lisice nisu bile odabirane (tablica 2). Krzno lisca postalo je prošarano bijelom bojom, uši su im postale spuštene, njuška kraća, ljude su ne samo prihvaćale već su aktivno tražile njihovu pažnju.

Trenutno prihvaćeno objašnjenje zašto sve domaće životinje imaju ista svojstva je da kod njih u embriju dolazi do slabijeg razvoja neuralnog grebena. Naime, od neuralnog grebena se kasnije razvijaju razni dijelovi tijela, među ostalim živčani sustav (odgovoran za ponašanje), hrskavica (određuje čvrstoću uške), pigmentne stanice (boja krzna) i ostale osobine koje su navedene u tablici 2.

 

Photo by Nick Fewings on Unsplash

Koje vrste životinja su domesticirane?

Smatra se da danas u svijetu postoji između 11 i 12 bilijuna vrsta živih bića, ali samo neke su domesticirane. Prema mišljenju znanstvenika postoje karakteristike koje sve uspješno domesticirane životinje moraju imati. To su:

  • Prehrana: domesticirani su oni koji nisu izbirljivi
  • Brzi rast
  • Spremnost na prihvaćanje ljudskog društva
  • Lako razmnožavanje: razmnožavanje u ljudskom okolišu
  • Društvenost: život u zajednici (domesticirane životinje su društvene)
  • Podnose zatvaranje u ograđeni prostor

Treba reći da među domaćim životinjama prepoznajemo neka odstupanja. Na primjer, hrčci ne žive u zajednicama i teško podnose društvo istovrsnika, a koze mogu preskočiti razne ograde. Ipak, ove karakteristike olakšavaju nam razumijevanje zašto neke vrste koje su srodne našim domaćim životinjama i dalje postoje samo u divljini, na primjer zašto zebre i afrički slonovi nisu domesticirani.

Konačno, tu treba ponovno naglasiti da postoji problem s klasičnom teorijom o domestikaciji koja govori o postojanju namjere od strane ljudi da domesticiraju životinje. Naime, važne su i osobine životinja, a postojanje ljudske namjere nije moguće znanstveno dokazati.

 

Photo by Fabian Burghardt on Unsplash

Evolucija i opstanak

Prema nekim znanstvenim teorijama, domestikacija je evolucijski proces, prilikom kojeg su se životinje uselile u novu ekološku nišu blizu ljudskih naselja. Dakle, nastankom ljudskih naselja nastaje novo mjesto za život i neke životinjske vrste u tome vide svoju priliku za opstanak.

Zanimljivi primjer ovoga je domestikacija konja. Naime, danas u prirodi nema divljih konja. Izuzetak se mogu smatrati divlji konji Przewalskoga, koji su opstali zahvaljujući populaciji koja se sačuvala u zoološkim vrtovima. Važno je znati da su konji u Sjevernoj Americi koje nazivamo divljim konjima, zapravo potomci domaćih konja koji su pobjegli prvim bijelim useljenicima. Točnije bi ih trebali nazivati slobodnoživućim (feralnim) konjima (tablica 1). Kao što znamo, populacije slobodnoživućih pasa i mačaka prisutne su i u našoj regiji, a od nedavno imamo i takve konje.

Image by Adina Voicu from Pixabay

Odnos ljudi i domaćih životinja ne smatra se koevolucijom jer ne postoji promjena kod obje vrste: one koja domesticira i one koja je domesticirana. Naime, tijekom domestikacije genetika životinja se mijenjala, no ljudi su ostali evolucijski nepromijenjeni.

 

Samo-domestikacija

U novije vrijeme znanstvenici govore o samodomestikaciji, a kao primjer navode bonoboe, bliske rođake čimpanza. U zajednicama bonoboa preživljavaju oni koji su prijateljski raspoloženi, a ne oni ratoborni. Naime, veća dostupnost hrane omogućuje da opstaju mirnije životinje, koje imaju juvenilne (mladenačke) osobine. Dakle, moguće je da je to stvorilo razliku u evoluciji čimpanza i bonoba.

Image by Pete Linforth from Pixabay

Zbog toga znanstvenici postavljaju pitanje da li je možda domestikacija prisutnija u prirodi nego što prije se mislio. S time u vezi, neke teorije pretpostavljaju da smo i mi ljudi samo-domesticirani,…

 

Domestikacija nije završen proces…

Premda o domestikaciji pričamo kao o procesu koji se događao u prošlosti, u ono davno doba kada počinje razvoj ljudske civilizacije, domestikacija nije završen proces. Za neke vrste životinja možemo reći da su domesticirane kada podliježu određenim kriterijima.

Biološki kriteriji kada divlju vrstu možemo smatrati domesticiranom:

  • Genetički se razlikuje od predaka
  • Ovisi o čovjeku za hranu i razmnožavanje
  • Parenje s divljim pretkom teško je moguće
  • Vidljiv je sindrom domestikacije

Odmah se nameće pitanje da li su naše mačke domesticirane životinje. Naime, one se i dalje mogu pariti s divljim mačkama, te ne ovise o čovjeku za prehranu i razmnožavanje. One su genetski različite od divljih rođaka, ali ne dovoljno različite da bi im to priječilo da samostalno opstanu u divljini.

U novije vrijeme puno se priča o divljim životinjama raznih vrsta koje dolaze živjeti u gradove. Znanstvenici smatraju da one označavaju novi val domestikacije, i da se među njima nalaze buduće domaće vrste životinja,… Pogledajte koje su sve to vrste u raznim svjetskim gradovima, i razmislite o svijetu budućnosti s tim novim domaćim životinjama,…

Ako trebate savjet prilagođen za vas i vašeg ljubimca javite nam se za konzultacije.

Za diskusiju o ovoj i drugim temama pratite nas na Facebook stranici.

X