Kada su životinje pod stresom ili frustrirane, one prilagode svoje ponašanje tako da si olakšaju situaciju, odnosno da si omoguće preživljavanje. Ako takvo ponašanje smanji stres, životinja može razviti bizarna ponašanja, odnosno neka normalna ponašanja postanu ritualizirana i ponavljaju se više puta nego što je to potrebno. Tako se razvija kompulzivni poremećaj. (Kod ljudi to odgovara opsesivno-kompulzivnom poremećaju, no kod životinja još uvijek ne znamo da li su praćena i opsesivnim mislima.)
Kompulzivna ponašanja nisu normalna za životinje. Pojavljuju se izvan konteksta (nije jasno zašto se to ponašanje javlja u toj situaciji), često se ponavljaju na stereotipan način, i mogu biti usmjerena prema neprikladnim objektima te uzrokovati samoozljeđivanje životinje. Ovime se narušava dobrobit životinja.
Primjeri kompulzivnog ponašanja kod pasa su ponašanja u kojima pas ozljeđuje sebe (lovljenje i grizenje repa, sisanje boka, intenzivno lizanje i žvakanje šapa), kruženje, uporno gledanje u sjene, hvatanje muha, neprekidno koračanje (bez smislenog smjera kretanja, često istim putem) i ritmičko lajanje.
Kod mačaka kompulzivan ponašanja mogu biti pretjerano lizanje, pretjerano glasanje, neprekidno koračanje (bez smislenog smjera kretanja, često istim putem), jedenje, sisanje i žvakanje tkanine.
Kod kunića kompulzivno ponašanje uključuje samoozljeđivanje prstiju i jastučića na prednjim nogama, čupkanje dlake te opsesivno kopanje.
Kompulzivno ponašanje papiga sastoji se u samoozljeđivanju, čupanju perja, neprekidnom koračanju (bez smislenog smjera kretanja, često istim putem) po kavezu te igranju hranom u kljunu.
Slabo se razumiju uzroci i razvoj kompulzivnog poremećaja kod kućnih ljubimaca. Inicijalno može postojati fizički razlog, npr. bol ili bolest. Stalno poticanje od vlasnika (obraćanje pažnje na kućnog ljubimca kada to čini) povećava vjerojatnost da se ponašanje ponovi. Na primjer, pas dobije alergiju i liže šape; nakon liječenja kod veterinara, alergija se povlači, ali pas i dalje liže šape i sprječava da dođe do obnavljanja kože i dlake.
Neke pasmine pasa imaju genetsku predispoziciju za razvoj određenih kompulzivnih ponašanja, kao na primjer sisanje bokova kod dobermana, uporno gledanje u sjene kod border kolija, oralne stereotipije kod labrador retrivera (jedenje nejestivih stvari, žvakanje predmeta, i sl.) te vrtnja u krug i „zaleđeno“ ponašanje kod bulterijera i njemačkih ovčara. Kod mačaka najčešće kompulzivno ponašanje je pretjerano mijaukanje i žvakanje tkanine, i to kod Sijamske mačake i drugih azijskih pasmina te kod Tonkinške mačke.
Ako vlasnik sumnja na ovaj problem u ponašanju, prije svega treba provjeriti da li je ponašanje njegovog ljubimca doista kompulzivno, ili se radi samo o nečemu što on potiče svojim ponašanjem. Na primjer, ako se vlasnik smije kada pas lovi rep, takvo hvatanje repa postane za psa nešto čime privlači pažnju vlasnika. Zatim, vikanje „ne“ također može biti način kako vlasnik daje psu pažnju (negativna pažnja). Način na koji vlasnik može provjeriti da li ponašanje njegovog ljubimca kompulzivno je da izađe van iz prostorije kada ljubimac započne s takvim ponašanjem, te da snimi ponašanje ljubimca kada on nije prisutan. Ako se ponašanje javlja i kada vlasnik nije prisutan, tada se radi o kompulzivnom ponašanju.
Slijedeći važan korak u rješavanju ovog problema u ponašanju je odvesti ljubimca na veterinarski pregled kako bi se prepoznao i izliječio svaki fizički, neurološki, endokrini, dermatološki ili gastrointestinalni čimbenik koji može doprinositi razvoju poremećaja. Ako je ljubimac potpuno zdrav i nema nikakve bolove, tada se može pristupiti bihevioralnoj modifikaciji u rješavanje kompulzivnog poremećaja.
U razgovoru sa savjetnikom za ponašanje (animalnim bihevioristom) vlasnik bi trebao prepoznati i isključiti svaki oblik okolišnog stresa koji možda pokreće ovo ponašanje. Što je više toga moguće, ovo bi trebalo biti maknuto ili promijenjeno. Općenito, ukupno smanjenje stresa može se postići time da ljubimac ima redovite ujednačene kontakte s vlasnikom (npr. maženje, igra i trening temeljen na pozitivnom poticanju), izlasci u šetnju, druženje s drugim pripadnikom iste vrste, stalne rutine (dosljednost) i obogaćen okoliš (životinji se daje pristup onome što omogućuje ispoljavanje vrsno specifičnih ponašanja). Svako poticanje kompulzivnog ponašanja od strane vlasnika treba prestati. Nepoželjna ponašanja treba prekinuti i preusmjeriti životinju na poželjna ponašanja koja su u suprotnosti s kompulzivnim ponašanjem, kao što je na primjer igra. Kod ozljeđivanja moguće je staviti zaštitni ovratnik kako bi se fizički spriječilo životinju.
U dogovoru s veterinarom koji inače prati zdravstveno stanje životinje, može se pokušati pomoći i s nekim prirodnim pripravcima.
Kompulzivni poremećaj često zahtjeva da životinja dobiva i terapiju lijekovima. Lijekove može propisati jedino doktor veterinarske medicine. Ukoliko to ukupno zdravstveno stanje životinje dozvoljava, a uz odobrenje doktora veterinarske medicine, možda će životinja morati ostati na lijekovima čitav život.
Ako trebate savjet prilagođen za vas i vašeg ljubimca javite nam se za konzultacije.
Za diskusiju o ovoj i drugim temama pratite nas na Facebook stranici.
