Ako je točno da je 20 godina potrebno da neka nova znanstvena spoznaja bude široko prihvaćena, onda od sljedeće godine više ne bismo trebali slušati pojmove poput „vođa čopora“, „dominacija“, „alfa mužjak“,… S time bi i sve metode odgoja i rada sa psima koje se na tome temelje trebale izumrijeti.
Odakle ideja o vođi čopora
Etolog Robert Shenkel promatrao je skupinu vukova u zoološkom vrtu u Baselu, Švicarska. Godine 1947. objavio je svoja istraživanja pod naslovom “Istraživanja izražavanja kod vukova: promatranje u zatočeništvu” (njem. „Ausdrucks-Studien an Wölfen: Gefangenschafts-Beobachtungen“). Vukovi koje je on promatrao bili su zatvoreni u nastambi zoološkog vrta, nisu bili u srodstvu i bili su odrasli. U takvoj skupini vukova Shenkel je primijetio da postaji hijerarhija, odnosno prepoznao je glavnog vuka i vučicu. Također, u svome tekstu on često navodi usporedbe psa i vuka.
Krajem 60-ih godina, pišući svoj doktorat i potom knjigu „Vuk: ekologija i ponašanje ugrožene vrste“ (engl. „The Wolf: Ecology and Behavior of an Endangered Species“), tada mladi biolog i znanstvenik David Mech, oslonio se na istraživanja i zapažanja starijeg kolege Shenkela, te je uveo pojmove „alfa“ i „beta“ kao oznake za glavne vukove u čoporu.
No, Mech se nastavio baviti znanstvenim istraživanjima vukova u prirodi. Nakon 13 godina istraživanja vukova na otoku Ellesmere, u sjeverozapadnoj Kanadi, 1999. godine objavio je rezultate kojima je srušio teoriju o dominacijskoj hijerarhiji u čoporu vukova. Najkraće rečeno: vučji čopor = obitelj. Čopor čine mama i tata vuk, i njihovi mladunci. Oni ostaju u obitelji do druge ili treće godine starosti, nakon čega odlaze u potragu za partnerom kako bi zasnovali svoju obitelj. U prirodi u čoporu nema borbe za dominaciju, nego roditelji (mama i tata vuk) vode svoju obitelj slično kao što je to u ljudskoj obitelji.
Mechov znanstveni rad ima naslov „Alfa status, dominacija, i podijela rada u vučjem čoporu“ (engl. “Alpha status, dominance, and division of labor in wolf packs”), a možete ga pročitati ovdje.
Ili kraće pogledati video u kome sam Mech govori o tome:
Psi i vukovi razlikuju se prema svom ponašanju
Otprilike u isto vrijeme kada je Mech objavio svoja istraživanja, odnosno krajem prošlog tisućljeća, krenula su brojna istraživanja ponašanja pasa. U tim istraživanjima pokazalo se da su psi prema ponašanju vrlo različiti od vukova, bez obzira što je genetika vukova i pasa gotovo ista. Zbog te i nekih drugih razlika, neki znanstvenici smatraju da su psi posebna vrsta (latinsko ime psa je Canis familiaris), dok drugi smatraju da su psi samo podvrsta vuka (latinski je ima vuka Canis lupus, pa se onda pas naziva Canis lupus familiaris).
U istraživanjima se pokazalo da će kada naiđu na problem, vukovi nastojati sami ga riješiti, dok će psi tražiti pomoć vlasnika. Osim toga, psi jako dobro razumiju kada im čovjek pokazuje u nekom smjeru rukom, prstom ili pogledom (engl. pointing), a vukove to uopće ne zanima. Zatim, psi koriste različite zvukove za komunikaciju s ljudima, ali i međusobno. Kod pasa postoje različite vrste lajanja, režanja, cviljenja, pa onda zvukovi kada uzdišu ili škrguću zubima itd., dok vukovi samo zavijaju ili cvile. Ovakva istraživanja i dalje su aktualna te nam stalno donose nove spoznaje.
U nekim dijelovima svijeta postoje slobodnoživući (feralni) psi. To su psi koji žive slobodno, nemaju dom niti vlasnika. Većinom su oštenjeni izvan ljudskog doma, tako da nisu socijalizirani s ljudima. Istraživanja ponašanja takvih pasa pokazala su koliko su psi različiti od vukova: ti psi uvijek ostaju u blizini ljudi, npr. žive na smetlištima, zatim ne stvaraju čopore zbog čega svaka ženka sama odgaja mladunce (bez pomoći partnera i starijih mladunaca kao kod vukova), ti psi ne znaju organizirati lov kao vukovi, itd.
Sljedeća, vrlo znanstvena stvar je da se naši psi smatraju neoteničnim oblikom vuka. To znači da spolno sazriju, ali da psihički nikada ne postanu ono što je odrasli vuk. Pojednostavljeno možemo reći da psi ostanu psihički uvijek štenci, bez obzira što njihovo tijelo odraste i ostari. To bi značilo da oni u nama vide skrbnika ili „roditelja“.
Ukratko o pojmu dominacijske hijerarhije
O tome nešto više možete pročitati ovdje
Zatim, ponešto iz povijesnih razloga, a ponešto iz socioloških razloga, više ne živimo u društvu gdje su pojmovi poput „vođe“ (njemački „Führer“, talijanski „duce“, ili drugi veliki vođe naroda) popularni. To ima veze i s patrijarhalnim društvom…
Više u nekom drugom članku,…
Kako se to odrazilo na naš rad sa psima
Početkom 20. stoljeća nove znanstvene spoznaje o psećem ponašanju ubrzo su došle do prakse. Prije svega, ne može netko biti vođa čopora, ako psi nisu čopor – a čovjek nije pas.
Odvojeno od istraživanja vukova i dominacijske hijerarhije, tijekom prošlog stoljeća sakupljena su znanja o principima učenja i važnosti socijalizacije. To se odrazilo na metodologiju treninga, o čemu možete više pročitati ovdje
Odnos između pasa u jednom domaćinstvu više se nije rješavao kao odnos hijerarhije, neposlušnost pasa nije se smatrala pokušajem psa da se nametne vlasniku kao vođa, sve više ponašanja tumačilo se kroz emocije kao što je strah od pucnjave, anksioznost zbog odvajanja, lajanje zbog frustracije i sl. Prepoznati su i problemi u ponašanju koji su posljedica fizičke bolesti, npr. bolova, hormonalnih problema, nefunkcionalnošću osjetila, kao što je slab vid ili sluh, i sl. Konačno, uvidjelo se da postoje pravi psihički problemi kod nekih pasa. Pokazalo se da stara metodologija treninga može biti uzrok problema u ponašanju.
Pomutnju u napretku izazvao je “šaptač” Cezar Millan. Američki bihevioristi i treneri upozorili su na neprimjereni način na koji on radi sa psima, ali to nije pomoglo. Kasnije su snimali ovaj video kako bi progovorili o problemima zastarjelog načina rada sa psima koji je Millan promovirao:
Sada su aktualna i istraživanja genetike psećeg ponašanja, o kojima možete ponešto pogledati ovdje
Sve što sada znamo o psima potvrđuje da su psi inteligentne životinje, emocionalno privržene čovjeku. Socijalizacija i odgoj nužni su dio tog suživota, jer u današnje vrijeme nema mjesta gdje bi neodgojeni pas bio dobrodošao. Promjena pristupu u psećem odgoju i treningu, koji se ne smije temeljiti na fizičkom kažnjavanju, treba nas voditi ka boljem suživotu suvremenog čovjeka i suvremenog psa.
Ako trebate savjet prilagođen za vas i vašeg ljubimca javite nam se za konzultacije.
Za diskusiju o ovoj i drugim temama pratite nas na Facebook stranici.
