Kunići su plašljive životinje jer su u prirodi plijen za mnogobrojne predatore. Da bi ih se moglo maziti i podizati u ruke bez da osjećaju strah potrebno je da imaju povjerenje u svog vlasnika. Ukoliko kunić ne prihvaća vlasnikov dodir, može postati agresivan zbog straha, što je problem u svakodnevnom suživotu, a posebno kada je bolestan ili treba biti pregledan kod veterinara.
Kao i ostale društvene životinje, kunići u svom razvoju prolaze period socijalizacije. Smatra se da taj osjetljivi period počinje između 2. i 3. tjedna starosti kunića. Zbog toga bi kunići u razdoblju od drugog do petog tjedan starosti trebali imati kratkotrajna ugodna iskustva s ljudima. Istovremeno, kunići se ne smiju odvajati od majke prije navršenih osam tjedana starosti jer u tom periodu uče i od mame i od braće i sestara kako biti kunić te je to vrijeme iznimno važno za njihov mentalni razvoj.
Kada čovjek dodiruje mlade kuniće u leglu uvijek treba paziti da ruke imaju miris po majci kunici kako ne bi došlo do odbacivanja legla od strane majke. Odgovorni uzgajivači, koji imaju mirne, dobro socijalizirane ženke za rasplod, mogu dodirivati istovremeno ženke i mladunce zbog prenošenja mirisa. Ukoliko ženke nisu naviknute na kontakt s ljudima i ne daju se dirati, tada je potrebno da uzgajivač dodiruje supstrat (slamu) na kojoj mladunci s majkom borave zato da bi se miris čovjeka stopio s mirisom legla. Ipak, kunići mogu biti nervozni ako je njihova majka bila nervozna s ljudima.
Drugi važni razlog zbog čega se kod kunića može razviti strah od kontakta s čovjekom i dodira je pogrešno, često i grubo rukovanje. Najčešća zabluda je kada se kuniće daje djeci koja nisu u mogućnosti primiti kunića na odgovarajući način. Kod podizanja kunića potrebno je ravnomjerno dati oslonac stražnjem i prednjem dijelu tijela. Iznimno je važno poduprijeti leđa i stražnji dio tijela kada se podiže kunića kako bi se izbjeglo mogućnost ozlijede kralježnice.
Kunića se nikada ne smije podizati za uši! Može se nježno podignuti za kožu vrata s jednom rukom dok se istovremeno s drugom rukom podupire stražnjica, ili se može jednom rukom pridržavati ispod prsa a drugom stražnji dio tijela. Vlasnik kunića može nositi oslonjenog na svoje tijelo. Važno je da se cijeloj težini kunića daje potpora i da rukovanje ne uzrokuje bol.
Kod odraslih kunića koji se boje dodira i podizanja u ruke potrebno je postupno navikavanje. Vlasnik bi trebao mirno sjesti na pod ili kauč gdje kunić sam dolazi i čekati da kunić priđe kada on to želi. Željeno ponašanje potrebno je nagrađivati omiljenim poslasticama. Kada kunić sam prilazi vlasniku, moguće je lagano pružiti ruku prema njemu ili ga kratko pogladiti po manje osjetljivim dijelovima tijela, kao što je stražnji dio glave. Ponovno, kunića je potrebno nagraditi poslasticom ako dozvoljava maženje. Tek nakon višetjednog ponavljanja ovakvog postupnog izgrađivanja povjerenja između kunića i vlasnika, moguće je pokušati lagano podignuti prednji dio tijela kunića koji bez straha dolazi u krilo vlasnika. Konačno, kunić koji se ne boji vlasnika, a ljudski dodir (i miris) povezuju s nagradom, dozvolit će da ga se podigne s poda. Na početku, kunića je potrebno držati kratkotrajno, nagrađujući ga ako je miran.
Ovakav postupak postepenog navikavanja kunića može trajati nekoliko mjeseci i ovisit će o tome koliko se kunić jako boji, no puno se može postići uz velik trud i zalaganje vlasnika. Nadalje, kunić naučen na svog vlasnika možda neće dozvoliti da ga podiže netko nepoznat. No, svaki vlasnik koji ima maznog kunića, zna vrijednost ljubavi i povjerenja koje dobiva od svog ljubimca.
Ako trebate savjet prilagođen za vas i vašeg ljubimca javite nam se za konzultacije.
Za diskusiju o ovoj i drugim temama pratite nas na Facebook stranici.
