Već više od dvije tisuće godina papige nas očaravaju i držimo ih kao kućne ljubimce. Privlače nas izgledom, predivnim bojama perja, imitacijom našeg govora i inteligencijom jer mogu biti inteligentne kao petogodišnja djeca.
Ipak, papige su veoma različite od drugih vrsta kućnih ljubimaca. One nisu nikada domesticirane, nego su samo pripitomljene. Domestikacija (udomaćivanje) je proces u kome se tijekom generacija promjeni genetika, ponašanje, izgled neke vrste životinja. Pripitomljavanje znači da divlju životinju naučimo na život uz čovjeka, ali se pri tome ne mijenja njena genetika, a to znači niti njene potrebe. Papige su pripitomljene, pa to znači da su njihove potrebe iste kao kod njihovih rođaka koji žive u divljini. Polu-domesticiranim mogu se smatrati vrste (prugasta) tigrica, nimfa, ružogrla papigica (rozekolis papiga), mala aleksandra i neke travnjačke papige iz Australije.
Postoji više od 360 vrsta papiga, dok su svi naši psi ili sve naše mačke iste vrste (razlikuju se pasmine). Različite vrste papiga žive na različitim kontinentima, mogu imati različite potrebe, različito dugo žive (u rasponu od 10 do 100 godina) i različite društvene navike, pa neke stvaraju parove samo u vrijeme razmnožavanja, a neke doživotno.
Sve papige vrlo su društvene. U prirodi one žive u jatima, te tijekom dana borave zajedno, lete, hrane se na istim mjestima, međusobno si uređuju perje, igraju se i odmaraju. Za njih je boravak u jatu iznimno važan jer im pruža sigurnost od predatora, obranu teritorija i povećava uspjeh u razmnožavanju.
Kao i kod drugih društvenih vrsta, neophodna im je socijalizacija. Socijalizacija u ranom, kritičnom periodu razvoja jedinke, posebno je važna. Sastoji se od dva dijela: u prvom mali ptić uz roditelje spoznaje kojoj vrsti pripada, a u drugom dijelu ptić u igri s ostalima iz jata uči društvena pravila ponašanja, specifična glasanja, pronalazi partnere, određuje svoju snagu i sl. Premda mlade papige fizički sazriju u toku nekoliko tjedana, u prirodi socijalizacija, razvoj ponašanja i inteligencije, traju od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, koliko je potrebno da mlade ptice postanu sasvim neovisne o roditeljima.
U uzgoju papiga već nekoliko desetljeća postalo je uobičajeno da uzgajivač oduzme ptića od roditelja i ručno ga othranjuje. Smatralo se da je to poželjno zato da bi papiga bila pitomija, više naviknuta na ljudsko društvo. Međutim, to je praćeno brojnim problemima vezano za zdravlje, dobrobit i ponašanje papiga. U istraživanju je dokazano da žakoi koji su odvojeni od roditelja mlađi od pet tjedana, kasnije budu agresivniji prema ljudima, više ovise o jednoj osobi, razviju više stereotipnih ponašanja i općenito su slabijeg zdravlja.
Male papige koje othrane ljudi mogu biti 10-20% lakše od roditelja, imati slabije razvijen imunološki sustav zbog čega su podložnije zaraznim bolestima, a moguće su i neke ozlijede ako onaj tko ih othranjuje nema iskustva. Nažalost, uzgajivači često prodaju tako mlade papige te se ručno hranjenje nastavlja u novom domu.
Nadalje, problemi u ponašanju ručno-othranjenih papiga nastaju zbog neodgovarajuće socijalizacije. Zbog preranog odvajanja papige nemaju razvijen osjećaj pripadnosti svojoj vrsti, nego se pretjerano vežu za ljude. Kada ih vlasnici ostave same, glasno krešte i dozivaju „pripadnike svog jata“, jer se bez njih osjećaju nesigurne, izložene opasnostima. S ljudima žele interakcije kakve su tipične za papige, štipaju (grizu), doživljavaju svog ljudskog partnera kao da su par, i agresivne su prema drugim ljudima. Kod nekih papiga ovo ponašanje dolazi do izražaja tek nakon nekoliko mjeseci ili čak godina (2-5 godina), kada hormonalno sazriju.
Zatim, kao rezultat frustracije zbog nezadovoljenih potreba papige počinju ispoljavati neka stereotipna ili kompulzivna ponašanja, čupaju si perje i ozljeđuju se. Ozbiljnost problema u ponašanju pokazuju istraživanja u kojima se one koriste kao modeli za proučavanje ljudskih stereotipija kod šizofrenije i autizma.
Godine 2007. Europska unija zabranila je uvoz papiga iz divljine, čime se štiti zdravlje ljudi i opstanak ugroženih vrsta u prirodi. To znači da će tržište ovisiti o uspješnosti uzgoja u zatočeništvu, a uspješnost uzgoja ovisi o sposobnosti papiga da stvore parove. Međutim, papige koje odrastu bez kontakta s pripadnicama svoje vrste, koje nisu odgojili njihovi papagajski roditelji (rana socijalizacija), kasnije imaju problema ako ih se stavi u grupu istovrsnika. Općenito, kada se nađu s pripadnicima suprotnog spola, mužjaci se često lošije snalaze nego ženke i ne uspijevaju zasnovati par te odgojiti mladunce.
Za sada je samo Nizozemska zabranila ručno hranjenje papiga, te se čeka da je prate druge države.
S druge strane, nezadovoljni takvim ljubimcima vlasnici ih nerijetko pokušavaju preudomiti. No, za one vrste papiga koje stvaraju trajne parove ovo predstavlja novi stres. Život papiga koje žive 50 do 100 godina pretvara se u pakao jer višekratno mijenjaju vlasnike i domove. U našim krajevima još nije registrirano sklonište koje bi se bavilo samo udomljavanjem papiga kućnih ljubimaca i rješavanjem njihovih problema u ponašanju. Neke papige završe u zoološkim vrtovima, a neke u skloništima za divlje životinja (kao što je npr. AWAP).
Dio papiga biva pušten van u prirodu, možda slučajno, a možda namjerno. Na primjer, u Stuttgartu žive žutoglave amazonke, a u nekim gradovima Velike Britanije žive male aleksandre. One se smatraju štetočinama jer zauzimaju stanište domaćih vrsta ptica, te ih se može ukloniti.
Zbog svega navedenog, za sve one koji žele imati papige kao kućne ljubimce, preporuka je nabavljanje onih papiga koje kraće žive i koje su polu-domesticirane. Osim toga, preporuča se da ptiće odgajaju roditelji, ali da istovremeno imaju kratka ugodna iskustva s ljudima – jer je to važno za njihovu socijalizaciju. Takve papige trebale bi imati svijest o pripadnosti svojoj vrsti, i biti naučene na kontakte s ljudima.
Neki stručnjaci preporučaju da bi određene vrste papiga trebalo zabraniti da budu kućni ljubimci. Velike papige koje žive 50 i više godina, koje su vrlo inteligentne i u tom pogledu zahtjevne, ne mogu biti kućni ljubimci prosječnoj zaposlenoj obitelji, koja nema vremena da zadovolji potrebe takve životinje. Također, takve papige nisu za ljude određene životne dobi koji neće moći skrbiti o svom ljubimcu do kraja.
Neovisno o zakonodavstvu, prije nabavke pernatog ljubimca, dobro razmislite da li možete zadovoljiti sve njegove potrebe!
Ako trebate savjet prilagođen za vas i vašeg ljubimca javite nam se za konzultacije.
Za diskusiju o ovoj i drugim temama pratite nas na Facebook stranici.
