Photo by Chaz McGregor on Unsplash

Kako žive životinje pod našom skrbi?

Mi ljudi skrbimo o mnogim životinjama, bilo da je riječ o našim kućnim ljubimcima, životinjama na farmama, u zoološkim vrtovima, laboratorijima ili o životinjama u skloništima. Sve te životinje izdvojene su iz prirode u kojoj su evoluirale i postale onakvima kakve su danas. Čak i domaće životinje, koje su već nekoliko tisuća godina uz nas ljude, još uvijek su zadržale neke osobine kakve imaju njihovi divlji rođaci.

U prošlosti ljudi su životinje držali u zatvorenim prostorima u kojima nije bilo ništa od onoga što postoji u prirodi. U takvim prostorima nije bilo podražaja nalik na one povezane s društvenim životom neke životinje, predatorima koji su opasni za nju, plijenom koji bi ona lovila ili drugim ekološkim čimbenicima iz prirode (zvukovi, mirisi, i sl.). No, život u prirodi je fizički i kognitivno zahtjevan za životinje, motivira ih na ponašanje koje je potrebno za opstanak, pa su životinje razvile one vještine i sposobnosti koje im omogućuju preživljavanje, reprodukciju i uspješan odgoj potomstva. Zbog toga su monotoni uvjeti u zatočeništvu i nedostatak odgovarajućih podražaja uzrokovali kod životinja dosadu, nesposobnost da se nose s uobičajenim stresom, nedostatak motivacije, nedostatak volje za obavljanje vrsno-specifičnih ponašanja, neaktivnost, nenormalna i ponavljajuća ponašanja.

Photo by Elmira G. on Unsplash

Obogaćivanjem okoliša nastoji se poboljšati kvalitetu skrbi za životinje. U istraživanja se prepoznaje ekološki i etološki (ponašanje) važne podražaje te se omogućuje da životinja dobiva one koji su joj potrebni za psihološko i fiziološko blagostanje. Dakle, obogaćivanje okoliša ili ponašanja je postupak kojim unosimo promjene u okoliš životinje koja je pod ljudskom skrbi zato da bi je potaknuli na veću tjelesnu aktivnost i ispoljavanje normalnog ponašanja za vrstu kojoj pripada. Kroz obogaćenje okoliša životinji omogućujemo da koristi neke od svojih vještina i sposobnosti, te se time zadovoljavaju njene fizičke i psihološke potrebe, smanjuje se stres i stoga se poboljšava njeno cjelokupno zdravlje. Time životinja dobiva kontrolu nad svojim okolišem, troši svoje vrijeme na primjeren način i sretnija je.

 

Povijesne ideje i otkrića

Ideja o obogaćenju okoliša javlja se u zoološkim vrtovima na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Naime, tadašnji zoološki vrtovi bili su zbirke divljih životinja u kojima se nije brinulo o potrebama svake životinje na odgovarajući način. Tada se nije znalo puno o tome koliko prostora treba neka životinja, da li treba društvo drugih životinja, kakva je njena prehrana, a nije se znalo niti kako se životinje ponašaju u prirodi. Takve životinje bile su anksiozne (tjeskobne), ozljeđivale su same sebe, ispoljavale su stereotipna ponašanja, i uglavnom nisu dugo živjele. Većina saznanja iz tog vremena proizašla je iz rješavanja problema sa zdravljem i u ponašanju tih jadnih životinja.

Od početka 20. stoljeća u znanstvenim istraživanjima psihologa pokazalo se koliko je važno obogatiti okoliš ljudi i drugih životinja zato da bi se potakao pravilan razvoj, te da bi se smanjila učestalost različitih nenormalnih ponašanja (kao što je npr. samoozlijeđivanje). O važnosti obogaćenja okoliša za primate prvi je govorio Robert Yerkes dvadesetih godina prošlog stoljeća. Četrdesetih godina Donald O. Hebb ustanovio je da se štakori koji su bili odgojeni kao ljubimci njegove djece bolje snalaze u labirintu nego štakori koji su odrasli u jednoličnom okruženju laboratorija. Šezdesetih godina Mark Rosenzweig proveo je istraživanje u kojem je usporedio štakora koji su odrasli u uobičajenim kavezima (bez sadržaja) sa štakorima koji su bili u obogaćenim kavezima (s igračkama, ljestvama, tunelima, kotačima). Istraživanje je pokazalo da je obogaćivanje okoliša povećalo volumen moždane kore i aktivnosti nekih enzima u mozgu.Bilo je to zapanjujuće otkriće jer je pokazalo da obogaćenje okoliša osim što smanjuje stres i povećava sposobnost učenja, dovodi i do fizičkih promjena u mozgu tj. živčanom sustavu. Dakle, životinje koje odrastu u obogaćenom okolišu intelektualno su superiornije od onih koje odrastu u osiromašenom okolišu.

Pedesetih godina objavljena su i istraživanja te vrste sa psima. Pokazalo se da su škotski terijeri koji su odrasli u laboratoriju bili slabiji u rješavanju kognitivnih testova od onih koji su odrasli kao ljubimci, odnosno oni koji su živjeli kao ljubimci prvih 7-9 mjeseci bili su uspješniji u rješavanju problema. Šezdesetih godina izlazi knjiga „Genetics and the Social Behaviour of the Dog“, kojoj su autori John Paul Scott and John L. Fuller, a u kojoj se puno govori o važnosti ranih iskustva štenaca na kasniji razvoj. Ta istraživanja temelj su onoga što danas ističemo kao posebno važno za odgoj pasa, a to je rana socijalizacija i habituacija.

Photo by Nikolay Tchaouchev on Unsplash

 

Divlje životinje i zoološki vrtovi

Tijekom prošlog stoljeća u zoološkim vrtovima sve se više pridavala važnost poznavanju biologije, odnosno ekologije pojedinih vrsta životinja i njihovog prirodnog ponašanja. Četrdesetih godina zoolog Heini Hediger ukazuje na važnost fizičkog i društvenog okoliša za životinje u zatočeništvu, te primjećuje da kvaliteta nastambe može biti važnija od veličine. Pedesetih godina započinje se s treningom životinja u zoološkim vrtovima, prepoznaje se važnost ispoljavanja prirodnog ponašanja, vježbanja i kognitivne stimulacije za životinje. Od 60-ih godina u izgradnji nastambi počinje se ugrađivati znanje o biološkim potrebama svake vrste životinja.

U to vrijeme pod utjecajem istraživanja B. F. Skinnera, znanstvenici su vjerovali da se cjelokupno ponašanje i učenje kod životinja mogu objasniti kao jednostavni odgovori na podražaj (Stimulus-response theory). Skinnerovi učenici Marian and Keller Breland koristili su njegovim tehnikama kondicioniranja za treniranje životinja za predstave. Među ostalim, trenirali su svinje da u kasicu stavljaju plastične kovanice, nagrađujući ih za to hranom. Trening je bio je uspješan sve dok svinje nisu počele rovati. Ovu promjenu u ponašanju Brelandi su pripisali potrebi svinja da se vrate svom prirodnom ponašanju. Takvo ponašanje nije se moglo opisati jednostavnim odgovorom na podražaj iz okoline, ono je proizašlo iz potrebe samih životinja.

Istraživanja životinja u zoološkim vrtovima su napredovala, te je 1993. održana prva konferencija o obogaćenju okoliša. Također, praksa zooloških vrtova da primjenjuju obogaćenje okoliša za različite vrste divljih životinja postala je sve bogatija. Nova istraživanja životinja u divljini gotovo svakodnevno donose novi materijal za različite ideje kako život divljih životinja u zoološkim vrtovima učiniti kvalitetnijim. Danas je obogaćivanje okoliša jedan je od mnogih alata koje osoblje zoološkog vrta koristi kako bi stvorilo stimulativnije i složenije okruženje koje pomaže psihološkom i fiziološkom poboljšanju kod životinja u zatočeništvu. Obogaćivanje daje mogućnosti za životinje da pokazuju raznolika ponašanja, potiče društvene interakcije jer smanjuje agresiju i pokreće igru, smanjuje nenormalno ponašanje i poboljšava zdravlje. Poticanjem vrsno-specifičnog ponašanja obogaćeni okoliš olakšava normalan razvoj divljih životinja pod ljudskom skrbi.

Photo by Christina Warner on Unsplash

 

Životinje na farmama

Konačno, nekako zadnje krenula su istraživanja domaćih životinja na farmama. Istraživanja su pokazala da i kod tih životinja postaje urođena ponašanja bez obzira na domestikaciju. Primjeri urođenih ponašanja su izgradnja gnijezda kod kokoši nesilica, rovanje i žvakanje svinja, izgradnja gnijezda kod krmače koje se trebaju oprasiti, sisanje kod teladi, itd. Osim što se nisu izmijenila kroz domestikaciju, za ova ponašanja nije potreban poticaj iz okoline jer on dolazi iz potrebe u samoj životinji, pa će krmača prije prasenja izvoditi pokrete gradnje gnijezda čak i ako nema materijala za gnijezdo. Zbog toga se mogućnost ispoljavanja vrsno-specifičnih ponašanja smatra jednim od pet osnovnih sloboda životinja (engl. Five freedoms).

Ian Duncan bio je jedan od prvih znanstvenika koji su tvrdili da su ovakva ponašanja životinja vođena osjećajima ili emocijama. Glavni emocionalni sustavi koji služe kao motivacija za ova ponašanja su traženje (npr. traženje novog), strah, bijes, panika (npr. stres zbog odvajanja), požuda (tj. spolni nagon), skrb (npr. ponašanje majke i mladunca) i igra. Prepoznavanje ovoga trebalo bi pomoći u boljem razumijevanju urođenih ponašanja životinja i omogućiti učinkovite programe obogaćivanja njihovog okoliša. Dakle, dobri programi obogaćivanja trebali bi životinjama pružiti mogućnosti za izražavanje ponašanja potaknutih pozitivnim emocijama traženja, igre i skrbi. Na primjer, to su hranjenje, njega, igra ​​i ostale pozitivne društvene interakcije. Osnovni cilj treba biti povećati pozitivne emocije i smanjiti vrijeme kada su životinje izložene strahu, panici i bijesu. Iako je na farmi nemoguće ukloniti sve strahove ili kratkotrajne stresove, bitno je ukloniti ono što potiče stalni strah ili smanjuje mogućnosti traženja. Nažalost, kod životinja na farmama obogaćenje okoliša još nije dobilo dovoljno prostora.

 

Kućni ljubimci

Naš današnji prosječni kućni ljubimac živi lagodno i predvidljivo, a to znači da mu i te kako može biti dosadno. Kućne životinje u prosjeku dnevno troše manje od 15 minuta za hranjenje jer hranu ne trebaju tražiti. S druge strane, istraživanja su pokazala da bez obzira na dostupnu hranu, životinje su spremne raditi da bi došle do još nekog zalogajčića.

Društvo našim kućnim ljubimcima smo ili samo mi (npr. mačke držane pojedinačno u stanu ili velike papige u kavezima) ili mu ga mi odabiremo (npr. kad u jednom domu prostor dijeli više pasa, mačaka ili kunića). Dakle, iz perspektive naših ljubimaca oni nemaju kontrolu nad svojim društvenim okolišem. To može biti jedan od razloga tjeskobe (anksioznosti) jer se smatra da je mogućnosti kontrole vlastitih uvjeta važna za psihičko zdravlje (ljudi i drugih životinja). Naime, životinje u divljini imaju veću kontrolu nad određenim podražajima u usporedbi sa životinjama pod našom skrbi.

Ako razmislimo kako su naše domaće životinje živjele još do nedavno, shvatit ćemo u čemu je problem. Na primjer, većina pasmina pasa razvijena je za neku svrhu (čuvanje, stočarstvo, lov, itd.), a malo njih ima (ili čak smije) pokazati te obrasce ponašanja kada žive kao kućni ljubimci. Mačke su sposobni lovci, a sada većinu dana trebaju spavati. Papige uživaju u raznovrsnim društvenim odnosima, kao što su igra, međusobno čišćenje i hranjenje, učenje novih glasova ostalih članova jata, a kod nas po čitave dane same sjede u krletkama. U našim domovima te životinje ostaju bez onih podražaja koji su ih u prirodi oblikovali kao vrstu. Ispoljavanje nekih prirodnih ponašanja smatramo problemom.

Ovakva nedovoljna stimulacija može biti uzrok za brojne poremećaje u ponašanju, kao npr. hiperaktivnost, destruktivno žvakanje, dermatitis koji nastaje pretjeranim lizanjem šapa, čupanje vlastitog perja, ponašanje kojima traže pažnju, kompulzivne poremećaje i agresiju. Premda obogaćivanje okoliša ne može u potpunosti nadomjestiti prirodne podražaje za vrsno-specifično ponašanje, ono može potaknuti normalniji raspon ponašanja kod životinja, pomoći da ona kvalitetnije koristi vrijeme i smanjiti dosadu.

 

Postoji pet različitih metoda obogaćivanja okoliša:

  • Obogaćivanje na bazi hrane
  • Senzorno obogaćivanje (poticanje osjetila: vid, miris, dodir, slušanje, okus)
  • Davanje novih predmeta
  • Društveno obogaćivanje
  • Trening temeljen na pozitivnom poticanju

Važno je znati da je obogaćenje okoliša učinkovito samo ako se životinju ne prestraši te ako životinja sudjeluje u određenim aktivnostima.

Primjer jednostavnog obogaćivanja okoliša za pse i mačke je kada životinja dio dnevnog obroka dobije u nekoj (za to predviđenoj) igračci ili tijekom treninga. Sve predmete koji se ovako koriste treba izmjenjivati zato da ne dođe do zasićenja. Naime, obogaćivanje je promjenjivost okoliša, uvođenje noviteta i nepredvidivost podražaja kojima je životinja izložena.

Mnogi vlasnici domaćih tvorova ne shvaćaju koliko su tvorovski preci inteligentni, te misle da je prirodno da spavaju 20 ili 22 sata dnevno. Međutim, to je znak da je tvoru dosadno jer su mu svakodnevne aktivnosti i okoliš postali monotoni. Obogaćivanje okoliša je vrlo važan dio obaveza svakog vlasnika tvora, a svrha mu je stvoriti nove situacije koje stimuliraju prirodnu inteligenciju i sposobnosti tvora ljubimca. Time se smanjuje i agresivna igra, koja je usmjerena prema ljudima s kojima tvor živi.

Za zdravlje i sreću kunića važne su igračke jer ih potiču na prirodno ponašanje kao što su kopanje, skakanje, glodanje i trljanje bradom. Premda je svaki kunić jedinstven i uživat će u različitim igračkama, popularni izbori za obogaćenje okoliša uključuju usitnjeni papir, kućice od kartonskih kutija s rupama, tunele, kao i ogledala koja mogu privremeno ublažiti usamljenost te trening. Uvijek treba paziti da nema malih dijelova koje bi kunić mogao progutati, te osigurati da su svi materijali netoksični i s glatkim rubovima.

Naše znanje o važnosti obogaćenja okoliša proizašlo je iz dva pravca: jedan su istraživanja o značenju ranih iskustva za razvoj zdravog ponašanja, a drugi je rješavanje problema u ponašanju odraslih životinja. Zbog toga je obogaćenje okoliša jedan od prvih savjeta za rješavanje problema u ponašanju.

Obogaćenje okoliša omogućuje poboljšanje uvjeta života za životinje koje su pod našom skrbi temeljeno na znanju o njihovom ponašanju, evoluciji i ekologiji vrste kojoj pripadaju. Ono mora biti dinamično, tj. moraju se mijenjati metode i predmeti zato da životinja ima više izbora te da se potaknu prirodna ponašanja i sposobnosti svake jedinke. Time se zadovoljava potreba za ispoljavanje prirodnog ponašanja, što je jedna od pet osnovnih potreba za dobrobit životinja  (engl. Five welfare needs).

Danas je obogaćenje okoliša postalo norma u zoološkim vrtovima, pa i za dio životinja u laboratorijima. Nažalost, kod životinja na farmama važno je prvo stvoriti okoliš koji može zadovoljiti njihove osnovne potrebe, pa će se tek nakon toga nešto dodatno moći nazvati obogaćenjem. Kućni ljubimci dobivaju puno pažnje i ljubavi, ali im treba omogućiti i uvijete u kojima će dobiti priliku za ispoljavanje vrsno-specifičnih ponašanja – to je potrebno za njihov razvoj, psihičku stabilnost i sreću.

Ovo je uvod za naredne tekstove o tome kako obogatiti okoliš našim kućnim ljubimcima.

Molim da svoje ideje podijelite s ostalim vlasnicima kućnih ljubimaca te vam savjetujem da se priključite u grupe na društvenim mrežama gdje se ovakve ideje dijele.

Za diskusiju o ovoj i drugim temama pratite nas na Facebook stranici.

X