Stres naš svagdašnji
O stresu se puno priča i postao je glavna Baba Roga današnjice. Negativnim posljedicama stalnog i dugoročnog stresa izložene su i životinje.
Kod domaćih mačaka istraživanja su pokazala je da je najveći izvor stresa neprijateljski odnosi s drugim mačkama u kući te je to povezano s češćim obolijevanjem od mačjeg idiopatskog cistitisa. Mačke u stresu često počinju mokriti po svuda.
Za pse u skloništima pokazalo se da je veliki izvor stresa pretjerano lajanje ostalih pasa. Smatra se da je velika buka u skloništima uzrok fizičkog stresa za pse te oni mogu reagirati na promjenom u ponašanju, fiziologiji i anatomiji.
Izvor stresa za pse je trening temeljen na kažnjavanju (tzv. dresura). Osim toga što može dovesti do fizičkih ozljeda, takav trening vodi životinju u stanje naučene bespomoćnosti. Tada izgleda kao da je pas prestao s neželjenim ponašanjem, ali on je zapravo u stanju kroničnog stresa.
Papige koje su u stresu glasno će kreštati i/ili se samoozljeđivati.
Kod životinja u laboratorijima, na farmama i u zoološkim vrtovima povisuje se stres kada se s njima nešto radi. Također, smatra se da je takvim životinjama gubitak prijatelja vrlo stresan. U laboratorijima se zbog smanjenja stresa životinje treba držati u obogaćenom okolišu i trenirati ih na neke procedure koje se ponavljaju (npr. davanje uzroka krvi). Poseban stres za životinje u zoološkim vrtovima predstavljaju posjetitelji.
Divlje životinje mogu biti u stresu zbog odnosa među pripadnicima iste vrste (npr. međuodnos u skupini majmuna), zbog straha od predatora, ili zbog gladi, žeđi, zime, vrućine i sl. U lovu i predator i plijen prolaze stresnu reakciju. Ako predator ne uhvati plijen i ostane gladan, tada je u stanju kroničnog stresa. Zbog toga što je djelovanje čovjeka doprlo u sva staništa za životinje, čovjek je postao izvor stalnog stresa za divlje životinje.
Pucnjava pirotehničkih sredstava stresna je za životinje na više načina. Uzrok stresa je jaki zvuk, svijetlost i miris koji nastaju u trenutku pucnja. Taj stres je nepredvidiv jer životinja ne zna kada će ga čuti, iz kojeg će smjera doći i koliko će biti jak. Zbog toga je korištenje pirotehničkih sredstava primjer stresa koji uzrokuje patnju kod životinja („distress“).
Stres omogućava preživljavanje kod kratkotrajne opasnosti
Organizam svakog živog bića nalazi se fiziološki u ravnoteži tj. homeostazi. U stanju homeostaze živo biće troši raspoloživu energiju za potrebe rasta, održavanja stanica, imunu funkciju, razmnožavanje te održavanje tjelesne temperature. Međutim, tijekom evolucije živa bića razvila su mehanizme koji im omogućuju da prežive narušavanje homeostaze, odnosno da se nose sa situacijama koje su energetski zahtjevne.
Stres predstavlja odgovor organizma na one poticaje (stresore) koji uzrokuju veću potrošnju energije od bazične u stanju homeostaze. Stresni odgovor sastoji se od promjena u fiziologiji i ponašanju koji životinji povećavaju šansu za preživljavanje. On je rezultat evolucijske prilagodbe živih bića na hitne situacije i pomaže ponovnoj uspostavi homeostaze.
Uzroci stresa kod životinja mogu biti fizički (npr. ozljeda, lov predatora), fiziološki (npr. ekstremne temperature, glad, žeđ) i psihološki ili bihevioralni (npr. borbe, nasilje i zlostavljanje u zajednici kao što je čopor ili jato). Općenito, što je životinja inteligentnija, to veći psihološki stres može doživjeti.
Stresnu reakciju mogu potaknuti misli i emocije. Međutim, stres nije emocija. Razlikuju se prema tome što emocije potiču specifični poticaji, dok istu reakciju stresa mogu potaknuti različiti stresori. No, emocije straha i tjeskobe su usko povezane sa stresom. Stresnu reakciju mogu potaknuti negativni i ugodni događaji.
Kada stresor naruši fiziološku homeostazu, organizam prolazi kroz ono što se naziva odgovor na stres.
Stresori izazivaju stres, emocionalnost i uzbuđenje. Pojedinci različito doživljavaju što je stresno, a što ne. Koliko će netko biti podložan stresu ovisi o genetici, zatim o uvjetima u kojima je bila ženka (majka) kada je nosila mladunca/e, o brizi koju mladunče dobiva u početku života te ovisno o iskustvima kasnije u životu.
Stres može biti akutni (kratkotrajni) i kronični (dugotrajni).
Odgovor organizma na stresor
Kod svih kralježnjaka mehanizam stresa je vrlo sličan. Stresna reakcija započinje u mozgu. Kad se životinja suoči s nekom opasnošću, osjetila (npr. oči, uši, osjetila za dodir) šalju informacije amigdali, koja ih (npr. slike, zvukove, dodire) interpretira i emocionalno obradi. Kad prepozna opasnost, pošalje hipotalamusu signal za pomoć.
Zatim se stresna reakcija odvija preko dva puta: prvo dolazi do aktivacije simpatičkog živčanog sustava (simpatikusa), a zatim se aktivira os hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda (HPA os). Kao rezultat tijelo oslobađa hormone adrenalin i kortizol (ili kortikosteron).
Prvi, u roku nekoliko sekundi, aktivira se simpatički živčani sustav te se luči adrenalin (epinefrin) iz srži nadbubrežne žlijezde. Adrenalin mijenja ritam disanja i rad srca te arterijski krvni tlak. Ta brza, nespecifična sastavnica stresnog odgovora naziva se „borba ili bijeg“. Naime, prve promjene koje se događaju u disanju i radu srca (veći broj otkucaja i kontrakcija) povećaju protok krvi u mišićima, te omogućuju živom biću borbu ili bijeg. Dodatno, adrenalin povećava koncentraciju glukoze u krvi i povećava budnost organizma, pa time potiče učenje i memoriju. Međutim, adrenalin ne prolazi krvno-moždanu barijeru, pa ne utječe na mozak.
Za nekoliko minuta aktivacijom osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda (HPA osi), dolazi do oslobađanja glukokortikoida iz kore nadbubrežne žlijezde. Glukokoritikoidi koji sudjeluju u stresnom odgovoru su kortizol (kod većine sisavaca i riba) i kortikosteron (kod glodavaca, ptica, gmazova i vodozemaca). Oni pokreću glukoneogenezu, potiskuju reproduktivne procese (smanjujući libido i lučenje spolnih hormona), mijenjaju kretanje i stopu hranjenja (smanjenje aktivnosti crijeva), utječu na imunološku funkciju i općenito pomažu jedinki da uđe u „izvanredno stanje“. U takvom stanju sva energija koju jedinka ima usmjerava se na procese važne za trenutno preživljavanje. Glukokortikoidi prolaze krvno-moždanu barijeru, a u mozgu postoje receptori za njih, pa se smatra da oni mijenjaju ponašanje životinje. Međutim, oni koji dođu u mozak negativno utječu na učenje i pamćenje, a kod mladih životinja pod utjecajem glukokortikoida smanjuje se broj živčanih stanica velikog i malog mozga.
Opravak od stresa uključuje vraćanje ravnoteže simaptičkog i parasimpatičkog živčanog sustava. Parasimpatički sustav zatim opet pokreće probavu, rast i oporavak tkiva (npr. ako je životinja ozlijeđena).
Dakle, stresni odgovor je adaptivan (omogućuje prilagodbu) za živo biće:
- U trenutku povećava dostupnu energiju
- Povećava unos kisika
- Smanjuje protok krvi u područjima tijela koja nisu potrebna za kretnje
- Zaustavlja energetski zahtjevne procese koji nisu važni za neposredno preživljavanje, kao što su probava, rast, imuna funkcija i razmnožavanje – stavlja ih se na čekanje dok budućnost nije sigurna
- Smanjuje osjećaj boli
- Poboljšava senzornu funkciju i pamćenje (u prvom trenutku).
Dugoročni stres je opasan za organizam
Stresni odgovor aktivira se kada životinja treba hitni odgovor na energetsku krizu, te se zatim deaktivira kada kriza prođe. Međutim, on postaje štetan za organizam ako nije učinkovito prekinut. Isto tako, štetno je ako se prečesto ponavlja ili ako se pokreće na neodgovarajući poticaj. Produženi stres se pretvara u patološko stanje, narušava zdravlje i život.
Dugoročni stres uzrokuje proces koji se sastoji od tri faze: prvo je alarmna reakcija, zatim slijedi otpornost i treće je iscrpljenost. U fazi otpornosti izgleda kao da se organizam prilagodio na nove nepovoljne uvjete, ali zapravo troši previše energije na održavanje tog stanja. Nakon toga nastupa iscrpljenost koja je vezana za patologiju stresa i u konačnici može dovesti do smrti.
Prilikom dugoročnog stresa nakupljaju se hormoni adrenalin i kortizol, a to dovodi do niza zdravstvenih poteškoća. Patološki učinak uključuje probleme u krvožilnom sustavu, metabolizmu, reprodukciji, probavnom sustavu, imunološkom sustavu te psihološke probleme. Posljedica dugoročnog stresa su ukupno slabljenje organizma, gubitak apetita, čirevi u želucu, oslabljenje srčanog mišića (smanjenje otkucaja srca), problemi s razmnožavanjem, smanjeni rast i obnavljanje tkiva (npr. teže zacjeljuju rane), slabljenje imunološkog odgovora (npr. češće pobolijevanje i razvoj karcinoma). Neka stanja koja se javljaju kod produženog stresa uključuju tjeskobu, uvjetovani stres, očaj, obrambeno povlačenje i preosjetljivost na zvukove.
Životinja koja se nalazi u takvom stanju činit će se tihom i potištenom. Ljudi pogrešno tumače ovo ponašanje kao da životinja “razumije da joj pokušavamo pomoći”. Zapravo, takva životinja je loše i može uginuti “bez ikakvog vidljivog razloga”.
Stres može biti kumulativni proces. Pojedini stresor sam po sebi možda nije značajan, ali kada na životinju djeluju istovremeno ili jedan za drugim, tada je mogu gurnuti „preko praga“, uzrokujući bolest ili smrt. Dakle, ako na organizam djeluje više stresora, šteta se zbraja. Isto tako, šteta se zbraja tijekom godina.
Stres je povezan s patnjom kod životinja
Svjesno neugodno stanje, mentalna patnja koja dolazi uz stres naziva se „distress“, a može se prevesti kao bol ili uznemirenost. Uznemirenost se može shvatiti kao neugodno čuvstveno stanje, slično ili istovjetno tjeskobi. Ona proizlazi iz nemogućnosti kontroliranja ili odbacivanja neugodnog podražaja, te nemogućnosti prilagođavanja organizma tom neugodnom podražaju koji prijeti homeostazi.
Predvidivost znatno smanjuje dugoročne negativne posljedice stresnog iskustva. Naučena bespomoćnost proizlazi iz doživljavanja averzivnih (odbojnih) podražaja pod uvjetima koje organizam ne može kontrolirati. Pojava se naziva „naučena bespomoćnost“ jer životinje nauče da ne mogu učiniti ništa kako bi spriječile ili ukinule averzivne podražaje. Naučena bespomoćnost javlja se kada je životinja opetovano izložena neugodnom podražaju kojem ne može pobjeći. Na kraju će životinja prestati pokušavati izbjeći poticaj i ponašati se kao da je krajnje bespomoćna promijeniti situaciju. Čak i kad se pruže mogućnosti za bijeg, naučena bespomoćnost spriječit će svako djelovanje. Sindrom naučene bespomoćnosti karakteriziraju tri problema, a to su: smanjenje ponašanja koja bi omogućila lakše podnošenje neugodnog podražaja, zatim poremećaj pozornosti i sposobnosti učenja te konačno naglašena emocionalna pasivnost u kombinaciji s kroničnim stresnim reakcijama.
Kako se mjeri stres
Stresnu reakciju moguće je mjeriti promatranjem ponašanja životinje i mjerenjem nekog fiziološkog parametra, odnosno kombinacijom oba načina. Kao fiziološki pokazatelj stresa najčešće se mjeri koncentracija glukokortikoida ili otkucaji srca.
Kod životinja u laboratorijima i onih na farmama glukokortikoide (kortizol i kortikosteron) mjerilo se uzimanjem uzorka krvi. Međutim, uvijek se dovodila u pitanje točnost takvih mjerenja. Čak i kada se životinjama stavilo kanilu (poput one koju dobije vaš bolesni ljubimac kada više dana za redom ide kod veterinara), kod svakog uzimanja uzorka krvi bilo je potrebno rukovati sa životinjom, pa je to moglo dodatno povisiti stres.
Novijim metodama glukokortikoidi se određuju iz sline, dlake ili perja.
Metodologija, koja je ujedno korisna i za divlje životinje, je tehnika određivanja koncentracije glukokortikoida iz fekalnih uzoraka (iz izmeta). Pri tome nije potrebno hvatanje ili rukovanje životinjom. Životinje koje su u stresu češće defeciraju, pa je relativno lako prikupiti njihov izmet.
Za mjerenje stresa divljih životinja također se koristi neizravno mjerenje promjena u količini hrane koju divlje životinje ostavljaju na promatranim površinama za hranjenje. Ideja je da opuštena životinja pojede više hrane nego ona koja je u stresu, pa ona u stresu ostavi za sobom više hrane. Takva istraživanja omogućuju procjenu kako divlje životinje percipiraju promjene u svom okolišu (npr. prisustvo ili odsustvo predatora).
Najnoviji način mjerenja stresa je pomoću toplinske slike. Termalne kamere služe za otkrivanje brzih promjena temperature na površini tijela životinje koja je u stresu tijekom nekoliko minuta.
U zaključku, naš ljudski način gospodarenja živim svijetom uzrokovao je da se prirodna reakcija stresa pretvori u najgoreg neprijatelja za nas ljude i druge životinje. Naša je dužnost zaštititi životinje i smanjiti stresore u njihovom okruženju na najmanju moguću mjeru. Time će svijet postati ljepše i sigurnije mjesto i za nas ljude.
Ako trebate savjet prilagođen za vas i vašeg ljubimca javite nam se za konzultacije.
Za diskusiju o ovoj i drugim temama pratite nas na Facebook stranici.
