Prije gotovo četiri desetljeća vjerovalo se da životinje ne mogu osjećati bol i patiti. Takvo mišljenje temeljilo se na ideji da bol može osjećati samo svjesno biće, pa se bol nije smatrala mogućim niti kod ljudi bez svijesti ili beba. Mogućnost da je neka životinjska vrsta svjesna sebe, povezivala se postojanjem određenih dijelova mozga, koji ne postoji kod vrsta životinja za koje se smatra da su u evoluciji ranije nastale.
Međutim, u novije vrijeme pojavio se niz znanstvenih dokaza da bol mogu osjećati mnoge vrste životinja. Osjećaj boli smatra se veoma važnim za evoluciju životinja (uključujući ljude) jer omogućuje bijeg od onoga što živome biću može naštetiti. Ipak, treba reći da neki znanstvenici i dalje smatraju da reakcije životinja na štetan (engl. noxious) podražaj mogu biti „kao da ih boli“ – što bi značilo da nama životinja izgleda kao da je boli, ali zapravo u njenom mozgu ne nema svjesne misli: „mene nešto boli“.
Znanstvena istraživanja boli predstavljala su temelj za nastanak zakonodavstva u razvijenim zemljama kojim se sada zabranjuju bolni postupci na životinjama. Europska unija, pa tako i Hrvatska, životinje smatra čuvstvenim bićima (engl. sentient beings).
Tek u posljednjih nekoliko godina pojavio se interes za istraživanje boli i patnje riba jer se vjerovalo da je živčani sustav riba tako jednostavan da one nemaju svijest o sebi i okolini, te da se ponašaju uvijek jednako jednostavno. Međutim, istraživanja su pokazala da ponašanje riba nije jednostavno kako se prvotno mislilo, odnosno, ribe mogu učiti na određene načine, prilagoditi svoje ponašanje situaciji u kojoj se nalaze, prepoznavati druge ribe iste vrste, te stvoriti mentalnu predodžbu puta kamo idu.
Istraživanja građe živčanog sustava otkrila su da postoji sličnost osjetila za bol kod nekih riba s onime kod ptica i sisavaca. Naime, u glavi riba postoje živci za prenošenje boli kakvi postoje i kod ljudi. S druge strane, riblji mozak po građi je mnogo jednostavniji od mozga ptica i sisavaca, te ribe imaju puno manje onih živaca koji su kod sisavaca povezani s boli. Kako danas znamo uloge pojedinih dijelova mozga za vid, sluh, ili bol kod sisavaca, a riblji mozak nema sve te dijelove, onda možemo zaključiti da te iste uloge imaju drugi dijelovi mozga riba.
Također, pokazalo se da se fiziologija živčanog sustava i ponašanje riba mijenjaju pod utjecajem štetnih, neugodnih podražaja. To znači da ribe mogu biti u stresu i strahu, što negativno utječe na njihov imunološki sustav te da posljedično mogu biti manje otporne na bolesti. Nadalje, znanstvenici su ribama koje nisu jele zbog boli u usnama dali lijekove protiv boli, pa su ribe ponovno počele jesti; to znači da su reagirale na lijekove protiv boli, odnosno da u mozgu imaju receptore nalik onima receptorima na koje se isti lijekovi vežu kod ljudi.
Ipak, i danas postoje znanstvenici koji misle da ribe nisu sposobne osjećati strah ili bol, pa stoga ne mogu ni patiti. S obzirom da se zna da različite životinjske vrste na različiti način vide, čuju i doživljavaju svoj okoliš, onda treba pretpostaviti da ribe ne osjećaju bol na isti način kao ljudi.
Dakle, prva znanstvena istraživanja boli kod riba ukazala su na potrebu za bolje razumijevanjem ponašanja riba. Naime, one su korištene od strane ljudi na mnogo načina: mogu biti kućni ljubimci, love se i uzgajaju za hranu, koriste u biološkim i medicinskim istraživanjima, kao i za sport i zabavu, pa bi trebalo razmotriti moguće korake u cilju očuvanja njihove dobrobiti. Konačno, debata da li ribe osjećaju bol još nije gotova u znanstvenom svijetu.
Za diskusiju o ovoj i drugim temama pratite nas na Facebook stranici.
